Afrika je kolijevka civilizacije. Afrika je najsiromašniji kontinent na svijetu. Afrika su noćne vijesti. Afrika je mit.

Prepuni smo pojmova o Africi, no vjerna nas slika s lica mjesta ipak može iznenaditi. Umjesto starih klišeja o 'crnom kontinentu' afrički nam filmaši nude slike s ulica afričkih gradova, njenih sela, njene povijesti pa čak i budućnosti. U filmovima iz ove serije izmjenjuju se prizori prašnjavog grada s prizorima blistave šume, ratom zahvaćenih područja i hotelskih soba u kojima se upražnjava seks. Svaki je prizor vjerodostojan.

Afrička kinematografija razvijala se usporedo s latinsko-američkim Third Cinema i još uvijek za cilj postavlja sučeljavanje društva s teškim istinama. Sembene nastavlja svojim filmovima izazivati moćnike. Sa suradnicima poput Souleymanea Cissa i Cheicka Oumara Sissokoa, obojica porijeklom iz Malija, stvorio je jake temelje politički angažirane kinematografske umjetnosti od 70-ih godina 20. stoljeća koji su se protezali i kroz cijele 90-e.

Dva od pet filmova iz ove serije direktno se naslanjaju na te temelje. 'Le silence de la foret' Didiera Ouenangare i Basseka ba Kobhioa donosi jedinstveni afrički pogled na dilemu koja toliko muči zapadnjake - kako 'pomoći' Africi. U pripovijedanju priče o čovjeku iz Afrike koji je stekao europsko obrazovanje i u potrazi za istinom boravi u pigmejskom selu, ovaj film koristi se metodama socijalne drame kako bi kritiku kolonijalizma istovremeno razvijao u nekoliko smjerova.

Film 'La nuit de la verit' Fante Regine Nacro povlači još izravniju paralelu između drame i događanja u stvarnom svijetu. Njena priča o primirju koje eskalira u klanje djelomično je inspirirana ubojstvom njenog ujaka. Osumnjičen za političku izdaju, živ je spaljen u jami. Nacro rekonstruira taj jeziv prizor, ali svoju kritiku ne ograničava samo na afrička krvoprolića. 'Jugoslavija je bila moja polazna točka', kaže o filmu i nastavlja 'Nakon rata u Jugoslaviji nadala sam se da će cijeli svijet shvatiti da se ta vrsta nasilja ne događa samo crnom stanovništvu Afrike'.

Mada su 'La nuit de la verit' i 'Le silence da la foret' izdanci Sembeneova nasljeđa, rađa se novi pravac u afričkoj kinematografiji. Intimniji, skloniji polemici, postavljanju pitanja nego kritici, ovo su filmovi kojima je osnovna nakana retorička prije nego narativna. čak i kad se koriste ponekim izmišljenim, fiktivnim, elementima ovo su esejistički filmovi. Kako bi dočarao sablasnu farsu korupcije u Kamerunu kojoj je bio svjedokom, Jean-Pierre Bekolo okrenuo se potpunoj slobodi koju mu je pružao žanr naučne fantastike. Ishod toga je provokativan, erotičan i revolucionaran na svoj način. Abderrahmane Sissako i Mahamet-Saleh Haroun obrađuju teme na ponešto posredniji način dijelom zbog utjecaja filmova Chrisa Markera mada su u njihovim filmovima prisutni različiti utjecaji.

'Bye Bye Africa' i 'Heremakono' istražuju afričke identitete koji su uvijek hibridni. Njihovi likovi su spoj grada i sela, Afrike i Europe, prošlosti i budućnosti. Sissako i Haroun namjerno brišu granicu između fikcije i dokumentarnog žanra. Njihovi filmovi čin su individualne imaginacije u kojima 'činjenice' imaju istu važnost kao i snovi.

Sissako i Haroun predstavljaju globaliziranu Afriku. Taj novi svijet proizvod je njihove vlastite kulturološke uvjetovanosti i formacije, stvarnosti urbane Afrike koja se mijenja i novih, jeftinijih načina produkcije koji omogućuju bržu izradu novijih filmova.

Takvo je trenutno stanje u afričkoj kinematografiji - to nisu slike s crnog kontinenta već misli o svjetovima obasjane tisućama boja.

Cameron Bailey je pisac i selektor Toronto Film Festivala. Prije devet godina utemeljio je selekciju 'Planet Africa' i selektor je južnoafričkog i američkog programa. Piše filmske kritike za kanadski magazin Now i za CBC Radio One. Kritičar je i producent na nekoliko TV kanala (CTV, Showcase Television, Independent Film Channel Canada) te autor nekoliko članaka o crnačkoj kulturi i novim tehnologijama pisanih za američke i europske magazine.