Kad me je prije nekoliko mjeseci Boris Matić, direktor Zagreb film festivala, zamolio da sastavim program posvećen Romima sličan onome koji smo organizirali u Rotterdamu 2004. godine Jednom smo bili ptice: Romska kinematografija, bilo mi je s jedne strane drago što će Romi i filmovi o njima dobiti posebnu pažnju, ali sam s druge strane bila malo zabrinuta hoće li to biti izvodivo uzevši u obzir mali opseg programa u Zagrebu.
Nismo se dali smesti i nasatavili smo s uvjerenjem da trebamo pokušati. Sljedeći naš korak bio je napraviti izbor izbora: izabrati pet naslova od tridesetak koliko ih je prikazano u Rotterdamu. Osamnaestomjesečno istraživanje i kriteriji koje smo koristili za odabir u Rotterdamu pokazali su se problematičnim za ovaj festival, jer nije samo broj filmova bio ograničen već i tehničke mogućnosti. Stoga nismo uvrstili rijetke filmove koje su snimili romski filmaši kao što su Toni Gatlif i Pisla Helmstetter (Francuska), Melanie Spitta (Sinti Romkinja iz Njemačke), Dufunya Vishnevsky (Rusija).
No, uvrstili smo dva klasika dobro poznata u ovoj regiji: Tabor ukhodit v neboEmila Loteanua (SSSR, 1976.) i Skupljaci perjaAleksandra Petrovića (Jugoslavija,1967.), kojima smo željeli osvježiti sjećanja starijih generacija koje su odrasle uz ove filmove, a mlađim generacijama dati priliku da ih vide. Oba filma dostojno prikazuju romsku kulturu, običaje i glazbu, koja je slična ali se ipak razlikuje od zemlje do zemlje. Kad je prošle godine Tabor ukhodit v nebo prikazan u Rotterdamu (prvi put u Nizozemskoj), svaka je projekcija bila rasprodana.
Nisam mogla gledati moj omiljeni film na velikom platnu, ali kad sam nakratko ušla, čula sam publiku kako pjeva s romskim pjevačima na filmu. Čudesno iskustvo.
Najnoviji igrani film na temu Roma, Dallas među nama, napravljen je ove godine u mađarsko-njemačko-austrijskoj koprodukciji, a režirao ga je rumunjski redatelj koji živi u New Yorku, Robert Adrian Pejo. Ako bismo ga ocjenjivali s pozicije filmova s romskom tematikom mogli bismo ga obilježiti kao "Gadža snimio za Gadža publiku primječujući da u filmu melodrama ima glavno mjesto, no drugo je pitanje je li patronizirajući prema Romima.
Što se tiše dokumentaraca, u našem programu ih je tri: dva duža i jedan kratki. Kenedi se vraća kući Želimira Šilnika izazvao je mnogo rasprava, ne samo nakon projekcija u Rotterdamu nego svugdje gdje je prikazivan. Mnogim je gledateljima film šokantan jer prikazuje deportacije Roma iz sadašnje Njemačke i njihov prisilan povratak na Balkan. Oni se vraćaju u svoje nekadađnje domove s kojima više nemaju ništa i koji za njihovu djecu rođenu u Njemačkoj imaju malu ili nikakvu emotivnu vrijednost. Ovaj film preispituje savijest barem onih od nas koji sanjaju o Europi bez ksenofobije.
Infidels Bahmana Kiarostamia nudi izuzetnu priliku da zavirimo u živote misterioznih i dalekih Godara, u Iranu poznatih kao Cigani. A Jaisalmer Ayo!, produciran u SAD-u, kojeg su snimili Pepe Ozan i Melita Tchaicovsky Greene nakon što su proveli nekoliko mjeseci s nomadskim plemenima u rajastanskoj pustinji u sjevernoj Indiji, pokušava pratiti podrijetlo europskih Roma i uspostaviti povijesnu i kulturnu poveznicu između njih i indijskih nomanda.
Sada bih posebno spomenula i ovaj cijeli program posvetila karizmatičnoj filmašici koju sam imala čast upoznati tijekom Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu 2004. godine, a koja je nedavno preminula: Melanie Spitti. Kao njemačka Sinti Romkinja bila je aktivna u pokretu za ciganska prava, a pored toga što se bavila flmom, radila je i kao publicistkinja. Bila je također savjetnica u Muzeju holokausta u Washingtonu. Iako njezini filmovi nisu uvršteni u ovogodišnji program, vjerujem da će se u budućnosti ukazati prilika da ih hrvatska publika vidi.
Rujan 2005
Ludmila Cvikova
Selektorica Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu
(posebno se zahvaljujem Dini Iordanovoj, profesorici filmskih studija na Sveučilištu St. Andrews i Davidu Altheeru, novinaru Timesa u Londonu)
|